Ništa što već nismo znali, ali i dalje stvara osjećaj frustracije.

Postoji životni slijed koji se podrazumijeva, nisam sigurna jel u cijelom svijetu, Europi ili je stvar Balkanskog poluotoka. Prema tome slijedu dijete bi se trebalo roditi unutar bračne zajednice, školovati se od svoje šeste do dvadeset šeste godine, onda početi raditi, odseliti od roditelja, udati se i roditi novu djecu kojima će život imati isti takav slijed. Ako se kojim slučajem ne potrudiš uklopiti u takvo društvo bit ćeš najvjerojatnije odbačen. Roditelji prije svega neće više biti ponosni na tebe, kolege na poslu će te žaliti jer si slobodan i nemaš djece, ako nekim slučajem nedaj bože zatrudniš izvan bračne zajednice ljudi će ti izražavati njihovu sućut. Sreća od strane bližnjih je u takvom slučaju većinom isključena. Koliko god ljudi sa balkana bili liberalni, teško da će iskorijeniti svoj način razmišljanja, to je u nas usađeno. Usađeno u tolikoj mjeri da pojedinac koji nema namjeru svoj život podrediti tom slijedu, osjeća neku vrstu grižnje savjesti. Pojedinac više nije siguran jel se grižnja savjesti javlja zbog duboko usađenih normi ili zbog straha od razočarenja svojih roditelja koji su ti sve u životu pružili i odškolovali te do kraja. Nikad ti ništa u životu nije falilo, svjestan si da su roditelji nekad bili nesreni i podnijeli žrtvu da bi ti sve imao i nakon svega toga ti NEĆEŠ NASTAVITI LOGIČNIM ŽIVOTNIM PUTEM. Pa to je sramota.

Prekineš sa dugogodišnjim dečkom, a onaj zbor tetaka, rodica, baba, ujna, djedova izražava njihovu sućut, te komentiraju kako nisi kriv što nemaš sreće u ljubavi. Ali nitko te ne pita je li to bio tvoj izbor, možda si baš odlučio uživati privilegije slobodnjaka. Možda se uopće ne želiš udati (a možda i želiš, jer više nisi siguran što su tvoje želje, a što usađena sranja u tvome mozgu).  

Ono što želiš je biti oslobođen od kulturoloških i vjerskih normi. Želiš imati pravo izbora, prije svega svoje sreće. Ne želiš osjećati krivnju zbog onog što je za tebe sreća, a ne uklapa se u “normalan” život.