Strah od putovanja

Tako sam se jednako i Londona bojala, možda i više, možda i manje, ne sjećam se bilo je već sada dovoljno davno. Kad sam išla u Barcelonu nisam se ničega bojala, bila sam toliko jaka i hrabra da mi je to bilo sasvim nešto normalno. Možda se više od toga svega bojim odgovornosti prema drugoj osobi. Kad sam išla sama znala sam što me čeka i da jedina osoba koju mogu razočarati sam ja sama i koliko god bude bolilo makar neću nikoga povrijediti ili izgubiti. U Barceloni sam mogla izgubiti jedino sebe, što sam i napravila, al sam se ponovno pronašla.

Strah je počeo kad se dogodio onaj ter. napad u Parizu, pa me nastavio pratiti, najjači je bio kad sam se opraštala s meni dragim ljudima jer je to bilo kao da ih više nikad možda neću vidjeti. Strah je isto tako prisutan bio kad sam gledala svoju generaciju na akademiji kako prima diplome bez mene sa onim sebi upućenim pitanjem, što ako ovo nikad ne doživim? Počelo mi je biti iznimno stalo do nekih ljudi iz straha - "što ako je to zadnji put da ih vidim?"
U nekim trenucima imala sam osjećaj da kad se javim na mobitel netko će mi iznijeti užasno lošu vijest.

Oni su me isprepadali - mediji sa svojim užasnim vijestima.

Onda što se slijedeće događa, dolazi mi prijatelj instalirati ponovno widndowse i nakon nekog određenom vremena shvaćamo da se 200 GB mojih slika i tekstualnih dokumenata gdje pišem obrisalo. Bila sam iznenađujuće ravnodušna, jeste pogodilo me, ali veličina boli i straha koju osjećam u zadnje vrijeme ne može se usporediti s ovim minimalnim nezadovoljstvom. Pa što ako sam izgubila uspomene, napravit ću nove. Slike iz Španjolske, nema veze, dnevnik putovanja... Sve je ionako ostalo unutar mene.

Voljela bih razumjeti zašto nekad osjećamo ovakav strah unutar sebe? je li on alarmantan? znači li stvarno nešto što bih trebala poslušati?

Ako ne odem na ovo putovanje i osjetim se kao kukavica, hoće li strah i dalje biti tu?
Ako odem i vratim se živa, hoće li strah nestati?

Ć.B. 

pictures by: http://piccsy.com/